Valentina

 

Sjedila je iza nastavničke katedre, okrenuta bočno ostalim učenicima u razredu. Na zelenu ploču iza svojih leđa mogla je gledati samo ako bi se nezgodno izvila u struku i pokušala okrenuti. Ali pred sobom je imala veliki prozor i pogled na visoki zvonik crkve svetog Antuna.

Ušla sam i odmah osjetila blagu nervozu zbog čudnog radnog mjesta koje je, kako sam pomislila, djevojčica odabrala. „Zašto sjediš ovdje? Hajde na mjesto! Sjedi lijepo kao i ostali u razredu.“
„Meni je naša učiteljica rekla da tu sjedim.“ – tiho je odgovorila spuštene glave. Bio je to četvrti ili peti sat i na trenutak sam malo izgubila strpljenje. Djeca nastavniku koji im dolazi povremeno vole izmišljati priče, igraju se ispitujući koliko daleko mogu ići sa svojim nestašlucima. Bila sam sigurna da je to slučaj i s djevojčicom čije lice nisam vidjela od guste svijetlo smeđe kose. Malo strože sam joj naredila da sjedne u jednu praznu klupu u sredini razreda. Poslušala me je i dalje ne dižući glavu.

Dječak iz štiva koje smo toga dana čitali tražio je od svoje prijateljice pomoć u rješavanju matematičkih zadataka. Da bi je privolio, poslao joj je ceduljicu s riječima I love you. Čitali smo, predvodili, djeca su se smijala, zabavljalo ih je što je dječakova poruka umjesto kod djevojčice završila u rukama učiteljice. Atmosfera u razredu bila je radna, ali opuštena i vesela. Samo učenica s početka priče nije sudjelovala u radu. Čas mi je bila okrenuta leđima, čas bih je ugledala na podu. Prišla sam joj. „Učiteljice, ona vam neće ništa reći, ona nikada ne govori. Ona ništa ne zna! Ona ne sjedi tu!“ – vikala su djeca uglas. Odjednom sam u šumi dječjih glasova razaznala riječi „posebna, program…“. „Bože moj“ - uzviknula sam u sebi bez glasa, pa djevojčica prati nastavu po prilagođenom programu, ona zaista sjedi kraj katedre. Nije izmišljala ni lagala! A ja sam je poslala u klupu pomalo ljutito.

Uzela sam je lagano za ruku i povela prema mjestu na kojem sam je zatekla kad sam ušla u razred. Nije se opirala, ali glavu je i dalje držala spuštenu. Sjela sam, a nju sam, držeći je oko struka, zadržala kraj sebe. „Kako se zoveš?“ „Valentina“ – tiho je odgovorila. Zvjezdani trenutak! – zazvonile su mi u sjećanju riječi mog starog profesora Slamniga – bio je to zvjezdani trenutak u razredu. Morala sam ga iskoristi najbolje što sam mogla. „Valentina? Kakvo lijepo ime! A znaš li što će biti za nekoliko dana?“ U učionici je bio žamor, ali svi su pratili moj razgovor s Valentinom. „Znam, moj imendan“ – tiho je odgovorila. „A znaš li da toga dana posebno jedni drugima govorimo volim te?“ „Znam“ – rekla je ne gledajući me. Lagano sam joj podigla glavicu i makla pramenove kose s očiju i lica. „Ovako makni kosu da vidimo kako si lijepa djevojčica.“ Klimnula je glavom i tada sam prvi put ugledala naznaku smiješka na njenom licu. „A kome ćeš ti reći da ga voliš?“ – upitala sam Valentinu. „Mami, tati, sestri i bratu.“ „Bravo“ – odgovorila sam – „Vidjet ćeš kako će biti sretni. I oni će tebi reći da te vole.“

Klimala je glavom sada već gledajući me pravo u oči. Njene su se okice stisnule jer joj se lice odjednom razvuklo u široki osmjeh pun zadovoljstva i povjerenja. Nije više držala spuštenu glavu. Do kraja sata pravilno je pročitala nekoliko rečenica na engleskom jeziku, predložila cijelom razredu koju ćemo pjesmicu pjevati, pokazala nam pokrete nekog dječjeg plesa…

Pitala sam razred čime je dječak iz štiva htio nagovoriti djevojčicu da mu pomogne oko teških matematičkih zadataka. „Ljubavlju“ – viknula su djeca gotovo jednoglasno.

Da, ljubavlju se može postići mnogo. Sve! Ljubavlju, strpljenjem i razumijevanjem. Valentini su riječi volim te izmamile predivan dječji osmjeh, upalile iskricu u očima, potakle da razgovara s nama, da se osjeti dio cjeline. Nadam se da ih neće zaboraviti, da će ih mnogo puta čuti i izgovoriti.

Krug

Danas sam zatvorila krug.

Dugačka mlada zmija, tek izašla na toplo sunce zelene nutrine poluotoka, vodila me među pitomim poljima, maslinicima i vinogradima. I dovela do radosti, do osmijeha na licima mladih ljudi. Udružili su svoje živote, spojili svoje radosti, vezali svoje ljubavi i stvorili najveće, najljepše, najčudnije čudo. Čudo života.

Iza šarenih rascvjetanih gredica čekala me zmija. Tiha, strpljiva. Neumoljiva. Okrutna i zla? Ne. Samo bolno stvarna. Njeno srebrno tijelo putuje polako ne obazirući se na vesele iskrice sunca što se gase u blagim borama široke modrine. I svakome što na nju kroči pokazat će put. Kružni tok života.

Ljudi su stajali među visokim čempresima. Zvuk trube, čudno mekan i blag, lebdio je toplim proljetnim zrakom. Cvijeće, mir, tišina, suze. Topla istarska crljenica malo je raširila ruke spremna još jednom zauvijek primiti u svoje krilo. Krug se zatvorio.

Moje djevojčice iz kontejnera

Sjela sam za radni stol, ali drhtanje cijelog tijela ne prestaje. Možda se smirim ako napišem što mi se upravo dogodilo. Kad sve bude preda mnom na papiru, možda mi neće izgledati tako uznemirujuće.

Trebala mi je neka sitnica iz trgovine pa sam usput ponijela vrećicu smeća s namjerom da je bacim u kontejner. Dan je bio sunčan, gotovo proljetni. Zamišljeno sam se približavala kontejnerima i već izdaleka uočila da su svi poklopci širom otvoreni. Ne želim baš intenzivno razmišljati o kontejnerima za smeće. Više podsvjesno zapitala sam se zbog čega su otvoreni kad je dan bez vjetra. Naime, postavljeni su tako loše da ih i najslabija bura otvara, a malo jača prevrće ih i gura parkiralištem udarajući njima u automobile. Što se događa sa smećem bolje ne spominjati.

Podigla sam ruku spremna ubaciti vrećicu u kontejner. Nisam sigurna jesam li kriknula glasno ili u sebi. U posljednji trenutak na hrpi smeća nabacanog "refužo", ne zatvorenog u odgovarajuće vrećice, ugledala sam tri crnokose glavice. Pogledala su me tri para crnih očiju. Bez iznenađenja, bez straha, bez nelagode. Kao da je sjediti na hrpi smrdljivih otpadaka i čekati da ti netko na glavu baci još smeća najnormalnija stvar na svijetu.

Ustuknula sam korak dva i malo se pribravši rekla im da izađu. Odmah su me poslušale i kao da su osjetile da sam im prijateljski naklonjena, da neću vikati na njih, tri djevojčice stisnule su se oko mene. "Teta, možete li nam dati pet kuna? Imate li neku robu, nama treba roba, mi ćemo vas čekati, imate li vi kćer koja je kao mi?" Točno tim riječima su mi se obratile. Nemam kćer, ali možda ću pronaći nešto za djevojčice iz kontejnera. "Teta mi bi si nešto kupile." Izvadila sam deset kuna i rekla im neka si kupe čokoladicu. Ništa mi pametnije nije palo na pamet. Postoji li čokolada za deset kuna?

Krenula sam prema trgovini, a one su ostale dogovarajući se o nečemu. Dok sam pomalo izgubljeno hodala među policama, ponovno sam ih ugledala oko sebe. "Teta mi bi onu veliku roladu, pomozite nam da je nađemo". Pomislila sam da je to neki od onih skupih artikala i da malene žele izvući još novaca od mene. Našla sam roladu koju su poželjele. Bila je dovoljno velika za tri djevojčice, a koštala je samo 6,5 kuna. Preplavila me neka čudna mješavina osjećaja. Malo stida, malo tuge, malo ponosa. Bila sam ponosna na malene. Bilo je nečeg odraslog u načinu govora, u kretnjama, u odlučivanju što da kupe. Kao da su prerano sazrele te male Romkinje u dobi između pet i osam godina. Bile su žedne. Što sam mogla kad me je djevojčica od pet godina pogledala onim velikim okicama i rekla: "teta, hoćete mi kupiti sok, neki mali?" i odvela me do najmanjeg pakovanja čokoladnog mlijeka. Rekla sam im neka izaberu što žele i čekaju me ispred trgovine. Poslušno su krenule, a najmanja je još dodala: "teta, hoćete da vam nešto pomognem?" Pružila sam im sokove, mlijeko, roladu, čokoladicu uz riječi da ne ulaze više u smeće jer bi se mogle razboljeti. "Nećemo, nećemo, puno vam hvala!"

Tko su te djevojčice? Šalju li ih odrasli da u smeću traže nešto što bi se još moglo iskoristiti? Ne znam. Znam da su one još male, vjerujem da su dobre, ali ne znam hoće li dobiti svoju šansu u životu. Možda će netko reći da su "furbe", da su namjerno igrale na kartu raznježimo ženu, probudimo majčinske osjećaje, a onda je možemo vrtjeti oko malog prsta. Ja sam sigurna da zloća i prepredenost ne može stati u tako mala srca bez obzira gdje i kako žive ta djeca.

Učiteljica

Školom se širio miris pizze. Sasvim neprimjereno zavukao se u sve hodnike i učionice. Stubištem se popeo do dvorane glazbenog odgoja. Zvuci Smetanine «Vltave» utapali su se u vonju pečenog tijesta, rajčice, mravinca, sira i šunke.

Učiteljica je osjetila lagano razočaranje začinjeno zrncem tuge, možda čak i s malo ljutnje. Prošlo je mnogo godina otkako je posljednji put izašla iz ove iste zgrade. Tada je u ruci ponosno držala svjedodžbu o završenom osmogodišnjem školovanju. Neki sasvim drukčiji mirisi ostali su u njenom sjećanju: mirisi, krede, knjiga, drvenih bojica, mirisi ljepila za papir kojim su se učenici služili pri izradi kolaža.

Danas je prvi put ponovno prošla kroz široka dvostruka vrata glavnog ulaza. I začudo – hodnici, stubišta, dvorane, učionice … nisu joj se učinili manjima od onih koje je pamtila. Ali, zidove sada krase neki novi crteži. Učiteljska zbornica ustupila je svoju prostoriju kabinetu za nastavu informatike kojeg u vrijeme kad je Učiteljica bila učenica, nije bilo.

Nije to više ona njena škola. Za vrijeme njenog školovanja nikad, baš nikad nije ovdje mirisalo na pizzu. Na trenutak je jedva potisnula želju da pobjegne. Sjetila se malenih drugašića i trećašića koji su je čekali u učionicama. Ušla je u treći A. Posvuda su ležali masni papiri, a nekoliko učenika držalo je u ruci komadiće pizze. Onako musavi, odmah su počeli salijetati Učiteljicu. Vukli su je za rukav dok se pokušavala probiti do stola preskačući prevelike školske torbe. «Učiteljice, Mate me je udario; Borna mi je rekao da je Alen moja simpatija, a nije; mogu li ići našiljiti olovku; učiteljice, ona mi je rekla da sam debela; učiteljice, Filip leži na podu i plače…» Učiteljica je osjetila laganu paniku. Već deset minuta nije uspijevala ništa napraviti. Morala je tješiti uplakane, nesretno zaljubljene, krivo optužene, tužne, ljute trećašiće.

Odjednom je stala pred veliku zelenu ploču i glasno koliko je mogla postavila pitanje: «Djeco, znate li što su to glagoli?» «To je kad nešto radimo.» «Dobro. Ja pišem – radim nešto rukom. A kad kažem: Vani sniježi?» «To je nešto u prirodi» «Dobro. A što ako kažem: Ja volim nekoga. Radim li nešto?» «Daaa, daaa, radite, raadite, vi volite, pa da, to je nešto… vi volite!»

U posljednjoj klupi kraj prozora jedan je dječak strpljivo držao podignutu ruku. Nije izvikivao svoje odgovore uglas s ostalim učenicima. Učiteljica ga je pokretom ruke ohrabrila da kaže što misli. Kao da su svi odjednom poželjeli čuti što će dječak reći. Utihnuli su na tren, a dječak je rekao: «Učiteljice, kad volite, vi radite srcem!»

Učiteljici nije više smetao neobičan miris školskih hodnika ni dječja razigranost. Na putu do kuće promatrala je kroz prozor autobusa prve gradske božićne ukrase, a slike starog spomenara koji je naslijedila od jedne drage učiteljice sve jasnije su joj se vraćale u sjećanje.

Berta - predbožićna priča iz stare Pule

Posljednje dane svog života provela je Berta na tavanu zgrade u dijelu grada koji stari Puležani i danas zovu drio la rena. S prozorčića kakvi se obično nalaze u takvim prostorijama kosih stropova, mogla je vidjeti kamene lukove drevne pulske ljepotice. Arena, kuća krilatih zidara, kako ju je mnogo godina kasnije nazvao nadahnuti pjesnik, u predvečerje je dozvoljavala purpurnim zrakama sa zapada da se provuku kroz čipku njenih zidova, pomiluju sive zgrade u Škaljerovoj, Faverijskoj... pa se oslabljene popnu skroz do Monvidala. Bertu je privlačila ta čudna svjetlost što se palila u predvečerje. Primakla bi se malom tavanskom oknu i gurnula glavu među željezne šipke koje su priječile da netko neoprezan padne kroz taj otvor smješten samo nekoliko centimetara od tla prostorije. Kad bi dovoljno nakrivila vrat u desno, uspijevala je u daljini ugledati obrise Uljanika koji je, obnovljen, uz dokovanja, rekonstrukcije i popravke, baš tih godina započeo s prvim isporukama novogradnji. Čudila se Berta obrisima visokih dizalica brodogradilišta. Izgledale su joj poput vratova žirafa što izranjaju iz mora negdje iza navoza i dokova.

U stanu ispod skromnog Bertinog prebivališta živjeli su supružnici Pina i Gianni. Njihovo dvoje djece često je obilazilo Bertu. Budući da se nije mogla sama o sebi brinuti, Meri i Paolo redovito su joj donosili hranu, a nerijetko su zaigrani ostajali s njom praveći joj društvo i čitav sat.

Obitelj nije bila imućna. Gianni je radio kao krojač. Vrstan majstor, ali ranih pedesetih godina prošlog stoljeća malo je bilo onih koji su nosili odijela šivana po mjeri. Ponekad nisu svi koji su željeli izgledati elegantno u savršeno skrojenom odijelu mogli Gianniju platiti ni platno, a kamoli rad njegovih vrijednih ruku. Pina je brinula o skromnim svakodnevnim obrocima svoje male obitelji. U proljeće je odlazila brati šparoge. Voljeli su njeni pojesti i fritaju od bljušća, što bi im spremila ako bi se u kući našlo koje jaje. Kada se u miris maneštre od koromača umiješao i vonj komadića pancete, bila je to prava fešta.

....

Te godine, deset dana prije Božića, Gianni je kući donio vreću iz koje se nešto očajnički željelo osloboditi. Dok je stajao nasred kuhinje, na njegovom licu smjenjivali su se izrazi zadovoljstva i neke čudne nelagode. Ugledavši muža i vreću koju je on poput kakvog nezasluženog trofeja pomalo nespretno držao objema rukama, Pina je u trenu shvatila da će ipak imati prilično posla oko pripremanja svečanog božićnog ručka.

....

Učitelj iz male šijanske škole bio je ponosan na svoj plemeniti poziv. Na zidu njegove sobe iznad noćnog ormarića, u grubom drvenom okviru visjele su riječi iz starog spomenara: "Znaj da nema ljepšeg ni uzvišenijeg zvanja, nego posvetiti se odgoju svoga naroda!" Mladi čovjek svake ih je večeri pred počinak izgovarao u sebi poput najsvetije molitve. Poslijeratnih godina u Istri nije bilo mnogo pravih učitelja. Po selima u unutrašnjosti nerijetko su djecu poučavali pismeniji seljaci, ali naš učitelj bio je školovan čovjek. Volio je svoje učenike i svoju trošnu katedru. I djeca su voljela njega. Djevojčice su znale na putu do škole u vrtovima predgrađa ubrati poneki cvjetić i stidljivo ga ostaviti na stolu prije no što bi učitelj ušao u učionicu. Toga dana nije bilo cvijeća. Djeca su donijela učitelju na dar kokoš. Prisustvovala je nastavi vezna za nogu katedre, pažljivo prateći još nevješto dječje pisanje po zelenoj ploči koja je nekako nakrivljena stajala na stalku. Učitelj je dar primio da ne uvrijedi roditelje svojih učenika. Samac, u podstanarskoj sobici, razmišljao je što će s poklonom. Bio je dvostruko sretan kada je dio računa za novi kaput uspio podmiriti u naturi. Nije imao dovoljno novca, a i riješio se pernatoga dara.

....

Pina je opipala kokoš. Mršava je, ali do Božića će je još malo uhraniti. Bit će to krasan žgvacet uz fuže koje će sama umijesiti.

....

Na Božić, kuća je mirisala. Pekla se čak i povetica. Bez oraha, samo s jabukama. Djeca su bila presretna. Otac je donio i malu šmriku na koju su povješali neke stare bombone u šarenom papiru donesene tko zna kad iz Trsta. Pina je na stol stavila tanjure kad je mali Paolo zavikao: "Odnesimo nešto Berti, i njoj je danas Božić!" Roditelji su pogledali jedan drugog, a onda su im pogledi nehotice pali na zdjelu. Iz šuga su virili komadići Bertinog mesa.

....

Stara gospođa Marjuča dugo je zahvaljivala dragim susjedima kad su joj, uz čestitke, na dar donijeli zdjelu punu ukusnog jela. Ona i njena sestra imale su na stolu žgvacet od kokoši skoro do Silvestrova.

P.S. pričica o Berti objavljena je na blogu.hr 27.12.2005.

Signora Maria Avi Bocher

Cara Signora Bocher, mi ricordo di Lei con affetto e con tenerezza.

Jedne zime, u gradiću smještenom u Val Pusteriji, u dolini okruženoj vrhuncima Dolomita, promatrala sam gospođu Bocher kako tiho pjevušeći krati duge večeri omiljenim tjednikom Settimana Enigmistica. Devedeset treću zimu gledala je gospođa Bocher kako s obronaka planina svjetlucaju mazi (masi chiusi), imanja Tirolaca brđana.

Nekad davno bila su ta imanja potpuno odsječena od svijeta sve dok snijeg ne bi okopnio otkrivši staze što su vodile do naselja u dolini. U mazima nije mnogo toga nedostajalo, zapravo nije nedostajalo ničega bez čega ukućani ne bi mogli dočekati ljeto. Našlo se tu sušena voća, nešto povrća u trapu, a što je najvažnije – kravice su nesebično davale mlijeko. Štala je uvijek bila u prizemlju glavne zgrade imanja da bi sobe smještene iznad nje koristile toplinu koju su životinje stvarale svojim tijelima. Glavna prostorija u kojoj su se okupljali ukućani zvala se stube. Za dugih zimskih večeri djeca bi polijegala po velikoj zidanoj peći po kojoj je prostorija i dobila ime. Žene su među dlanovima valjale kanederle za nedjeljni ručak, a muškarci kroz majušna okna promatrali rijetka treperava svjetla daleko u dolini. Priča se da je djed koji bi za svoj odlazak pred svetog Petra odabrao jedan od tih mrazom okovanih dana, ostajao s ukućanima sve dok tvrda zemlja ne bi popustila pod sunčevim zracima i tako u svoje krilo zauvijek primila ovozemaljske ostatke starog gospodara. Mlađa braća i sestre pokojnikovi živjeli su daleko i nije ih bilo lako obavijestiti o tužnom događaju. Na imanju je ostajao samo prvorođeni sin. Drugi su to dobro znali i od malena su se spremali potražiti sreću daleko od roditeljskog doma. Imanje je ostajalo cijelo, nedirnuto, zatvoreno – to su masi chiusi.

Danas mazi svijetle s planine poput božićnih ukrasa. Dobrostojeći avanturisti željni odmora u nevelikim, snijegom prekrivenim pansionima, stižu do njih svojim luksuznim automobilima, pijuckaju vin brule u udobnim toplim sobama ukrašenim tipičnim tirolskim ukrasima.

Mazi nisu više zatvoreni, gospođa Bocher više ne rješava svoje križaljke i rebuse. Ja sam tu davnu večer prekratila crtajući njen ponosni profil. Otišla je gospođa Bocher. Nadam se da i danas sluša Gustava Mahlera u maestralnom izvođenju nekog nebeskog orkestra.


P.S. pričica o mazima uz portret Signore Bocher objavljena je 06.12.2005. na blogu.hr. Meni je nekako draga pa sam je odlučila ponoviti ovdje.

Zarobljena sjećanja (pozdravni post)

... u šarenici, s mjesta gdje bi se na nekom starinskom satu nalazila brojka tri, smiješi se lik tajanstvenog muškarca. U trenutku kad je nastala fotografija (autoportret, odoše u nepovrat moje zablude da imam krasne crne oči) u cijelom stanu nije bilo nikoga. U sobi nema nikakve slike ili nekog sličnog predmeta čiji bi to mogao biti odraz.

Netko mi je rekao da to moje oko čuva neko davno sjećanje...