Berta - predbožićna priča iz stare Pule

Posljednje dane svog života provela je Berta na tavanu zgrade u dijelu grada koji stari Puležani i danas zovu drio la rena. S prozorčića kakvi se obično nalaze u takvim prostorijama kosih stropova, mogla je vidjeti kamene lukove drevne pulske ljepotice. Arena, kuća krilatih zidara, kako ju je mnogo godina kasnije nazvao nadahnuti pjesnik, u predvečerje je dozvoljavala purpurnim zrakama sa zapada da se provuku kroz čipku njenih zidova, pomiluju sive zgrade u Škaljerovoj, Faverijskoj... pa se oslabljene popnu skroz do Monvidala. Bertu je privlačila ta čudna svjetlost što se palila u predvečerje. Primakla bi se malom tavanskom oknu i gurnula glavu među željezne šipke koje su priječile da netko neoprezan padne kroz taj otvor smješten samo nekoliko centimetara od tla prostorije. Kad bi dovoljno nakrivila vrat u desno, uspijevala je u daljini ugledati obrise Uljanika koji je, obnovljen, uz dokovanja, rekonstrukcije i popravke, baš tih godina započeo s prvim isporukama novogradnji. Čudila se Berta obrisima visokih dizalica brodogradilišta. Izgledale su joj poput vratova žirafa što izranjaju iz mora negdje iza navoza i dokova.

U stanu ispod skromnog Bertinog prebivališta živjeli su supružnici Pina i Gianni. Njihovo dvoje djece često je obilazilo Bertu. Budući da se nije mogla sama o sebi brinuti, Meri i Paolo redovito su joj donosili hranu, a nerijetko su zaigrani ostajali s njom praveći joj društvo i čitav sat.

Obitelj nije bila imućna. Gianni je radio kao krojač. Vrstan majstor, ali ranih pedesetih godina prošlog stoljeća malo je bilo onih koji su nosili odijela šivana po mjeri. Ponekad nisu svi koji su željeli izgledati elegantno u savršeno skrojenom odijelu mogli Gianniju platiti ni platno, a kamoli rad njegovih vrijednih ruku. Pina je brinula o skromnim svakodnevnim obrocima svoje male obitelji. U proljeće je odlazila brati šparoge. Voljeli su njeni pojesti i fritaju od bljušća, što bi im spremila ako bi se u kući našlo koje jaje. Kada se u miris maneštre od koromača umiješao i vonj komadića pancete, bila je to prava fešta.

....

Te godine, deset dana prije Božića, Gianni je kući donio vreću iz koje se nešto očajnički željelo osloboditi. Dok je stajao nasred kuhinje, na njegovom licu smjenjivali su se izrazi zadovoljstva i neke čudne nelagode. Ugledavši muža i vreću koju je on poput kakvog nezasluženog trofeja pomalo nespretno držao objema rukama, Pina je u trenu shvatila da će ipak imati prilično posla oko pripremanja svečanog božićnog ručka.

....

Učitelj iz male šijanske škole bio je ponosan na svoj plemeniti poziv. Na zidu njegove sobe iznad noćnog ormarića, u grubom drvenom okviru visjele su riječi iz starog spomenara: "Znaj da nema ljepšeg ni uzvišenijeg zvanja, nego posvetiti se odgoju svoga naroda!" Mladi čovjek svake ih je večeri pred počinak izgovarao u sebi poput najsvetije molitve. Poslijeratnih godina u Istri nije bilo mnogo pravih učitelja. Po selima u unutrašnjosti nerijetko su djecu poučavali pismeniji seljaci, ali naš učitelj bio je školovan čovjek. Volio je svoje učenike i svoju trošnu katedru. I djeca su voljela njega. Djevojčice su znale na putu do škole u vrtovima predgrađa ubrati poneki cvjetić i stidljivo ga ostaviti na stolu prije no što bi učitelj ušao u učionicu. Toga dana nije bilo cvijeća. Djeca su donijela učitelju na dar kokoš. Prisustvovala je nastavi vezna za nogu katedre, pažljivo prateći još nevješto dječje pisanje po zelenoj ploči koja je nekako nakrivljena stajala na stalku. Učitelj je dar primio da ne uvrijedi roditelje svojih učenika. Samac, u podstanarskoj sobici, razmišljao je što će s poklonom. Bio je dvostruko sretan kada je dio računa za novi kaput uspio podmiriti u naturi. Nije imao dovoljno novca, a i riješio se pernatoga dara.

....

Pina je opipala kokoš. Mršava je, ali do Božića će je još malo uhraniti. Bit će to krasan žgvacet uz fuže koje će sama umijesiti.

....

Na Božić, kuća je mirisala. Pekla se čak i povetica. Bez oraha, samo s jabukama. Djeca su bila presretna. Otac je donio i malu šmriku na koju su povješali neke stare bombone u šarenom papiru donesene tko zna kad iz Trsta. Pina je na stol stavila tanjure kad je mali Paolo zavikao: "Odnesimo nešto Berti, i njoj je danas Božić!" Roditelji su pogledali jedan drugog, a onda su im pogledi nehotice pali na zdjelu. Iz šuga su virili komadići Bertinog mesa.

....

Stara gospođa Marjuča dugo je zahvaljivala dragim susjedima kad su joj, uz čestitke, na dar donijeli zdjelu punu ukusnog jela. Ona i njena sestra imale su na stolu žgvacet od kokoši skoro do Silvestrova.

P.S. pričica o Berti objavljena je na blogu.hr 27.12.2005.