Moje djevojčice iz kontejnera

Sjela sam za radni stol, ali drhtanje cijelog tijela ne prestaje. Možda se smirim ako napišem što mi se upravo dogodilo. Kad sve bude preda mnom na papiru, možda mi neće izgledati tako uznemirujuće.

Trebala mi je neka sitnica iz trgovine pa sam usput ponijela vrećicu smeća s namjerom da je bacim u kontejner. Dan je bio sunčan, gotovo proljetni. Zamišljeno sam se približavala kontejnerima i već izdaleka uočila da su svi poklopci širom otvoreni. Ne želim baš intenzivno razmišljati o kontejnerima za smeće. Više podsvjesno zapitala sam se zbog čega su otvoreni kad je dan bez vjetra. Naime, postavljeni su tako loše da ih i najslabija bura otvara, a malo jača prevrće ih i gura parkiralištem udarajući njima u automobile. Što se događa sa smećem bolje ne spominjati.

Podigla sam ruku spremna ubaciti vrećicu u kontejner. Nisam sigurna jesam li kriknula glasno ili u sebi. U posljednji trenutak na hrpi smeća nabacanog "refužo", ne zatvorenog u odgovarajuće vrećice, ugledala sam tri crnokose glavice. Pogledala su me tri para crnih očiju. Bez iznenađenja, bez straha, bez nelagode. Kao da je sjediti na hrpi smrdljivih otpadaka i čekati da ti netko na glavu baci još smeća najnormalnija stvar na svijetu.

Ustuknula sam korak dva i malo se pribravši rekla im da izađu. Odmah su me poslušale i kao da su osjetile da sam im prijateljski naklonjena, da neću vikati na njih, tri djevojčice stisnule su se oko mene. "Teta, možete li nam dati pet kuna? Imate li neku robu, nama treba roba, mi ćemo vas čekati, imate li vi kćer koja je kao mi?" Točno tim riječima su mi se obratile. Nemam kćer, ali možda ću pronaći nešto za djevojčice iz kontejnera. "Teta mi bi si nešto kupile." Izvadila sam deset kuna i rekla im neka si kupe čokoladicu. Ništa mi pametnije nije palo na pamet. Postoji li čokolada za deset kuna?

Krenula sam prema trgovini, a one su ostale dogovarajući se o nečemu. Dok sam pomalo izgubljeno hodala među policama, ponovno sam ih ugledala oko sebe. "Teta mi bi onu veliku roladu, pomozite nam da je nađemo". Pomislila sam da je to neki od onih skupih artikala i da malene žele izvući još novaca od mene. Našla sam roladu koju su poželjele. Bila je dovoljno velika za tri djevojčice, a koštala je samo 6,5 kuna. Preplavila me neka čudna mješavina osjećaja. Malo stida, malo tuge, malo ponosa. Bila sam ponosna na malene. Bilo je nečeg odraslog u načinu govora, u kretnjama, u odlučivanju što da kupe. Kao da su prerano sazrele te male Romkinje u dobi između pet i osam godina. Bile su žedne. Što sam mogla kad me je djevojčica od pet godina pogledala onim velikim okicama i rekla: "teta, hoćete mi kupiti sok, neki mali?" i odvela me do najmanjeg pakovanja čokoladnog mlijeka. Rekla sam im neka izaberu što žele i čekaju me ispred trgovine. Poslušno su krenule, a najmanja je još dodala: "teta, hoćete da vam nešto pomognem?" Pružila sam im sokove, mlijeko, roladu, čokoladicu uz riječi da ne ulaze više u smeće jer bi se mogle razboljeti. "Nećemo, nećemo, puno vam hvala!"

Tko su te djevojčice? Šalju li ih odrasli da u smeću traže nešto što bi se još moglo iskoristiti? Ne znam. Znam da su one još male, vjerujem da su dobre, ali ne znam hoće li dobiti svoju šansu u životu. Možda će netko reći da su "furbe", da su namjerno igrale na kartu raznježimo ženu, probudimo majčinske osjećaje, a onda je možemo vrtjeti oko malog prsta. Ja sam sigurna da zloća i prepredenost ne može stati u tako mala srca bez obzira gdje i kako žive ta djeca.